Film, glumci i..

zena:Nevenka Stipancic
kci: Ana Kvrgic
jet-setINTERVJU

Gluma i život glumca su potpuno ispremiješani. Glumac udahnjuje sebe liku kojeg igra, i s druge strane, pokupi nešto od njega. Nekad sam i sanjao da sam lik kojeg sam glumio ili bih sanjao situacije iz predstava...


Prošlo je više od šest desetljeća otkako je jedan član partizanske dramske družine koja je svratila u Moravice u Gorskom Kotaru zamijetio glumački talent tad 17-godišnjeg mladića i pozvao ga da se pridruži putujućim glumcima. Od tada do današnjih dana, Pero Kvrgić još se nije umorio od glume, iako su iza njega stotine uloga u kazališnim predstavama i filmovima.
Neumoran i u svojoj 79. godini, po tko zna koji put očarava publiku maestralnom izvedbom u dvije vrlo gledane predstave, „Skakavcima“ i „U posjetu kod gospodina Greena“. Ipak, što god radio, za većinu kazališne publike ostat će „On“ - polovica tandema iz „Stilskih vježbi“, legendarne predstave za koju se i nakon 38 godina prikazivanja traži karta više.

Nedavno ste nastupali na „Sterijinom pozorju“, jednom od najvećih kazališnih festivala u ovom dijelu Europe. Zanimljivo je da ste prije 50 godina osvojili prvu glumačku nagradu u povijesti tog festivala. Kako ste se osjećali kad ste nakon dugog niza godina ponovno stali na tu istu pozornicu ?
- Vratile su mi se uspomene na stare dane. Dobro se sjećam svog prvog nastupa tamo. Bio sam uzbuđen jer su se okupili najznačajniji ljudi iz tadašnjeg kulturnog života, ne samo kazališnog, a ja sam bio među mlađim glumcima. Glumio sam Kir Janju, ozbiljan, stariji lik i baš je meni uručena nagrada.
Svi koji su tad nastupali na Pozorju već su otišli na onu stranu, samo sam ja još ostao. Zato nije čudo da me mnogi danas pitaju: „Što je, što još čekaš?“.

I što im Vi odgovorite?
- Da mi se ne žuri (smijeh).

Iste je godine nagrađen i Branko Gavella...
- Da, i kad smo primili nagrade, rekao mi je: „Ti si danas dobio nagradu za budućnost, a ja za prošlost“. Vidite, ta moja budućnost već je postala prošlost...

Jedne godine ste dobili poziv, ali ste svejedno odbili otići na „Sterijino pozorje“...
- To je bilo u vrijeme kad je rat već bio na vratima, 1991. godine. Malo prije nego što smo dobili poziv, ubijen je vozač „Dalme“ i posljednje što sam želio je ići u Novi Sad. Shvatio sam da je ta ratna situacija gori teatar od samog teatra i da je besmisleno u tom trenutku tamo ići glumiti bilo što.

S profesorom Gavellom ste 1953. istupili iz svoje tadašnje matične kuće, zagrebačkog HNK, i osnovali Zagrebačko dramsko kazalište. Što Vam je smetalo u nacionalnom kazalištu?
- Željeli smo raditi u drukčijem teatru, u estetskom i etičkom smislu. Htjeli smo kazalište bez zvijezda, u kojem bi zajednička igra bila u prvom planu i koje bi imalo novi, suvremeniji repertoar i prirodniju izvedbu. To je najljepše razdoblje mog života. Bili smo puni sebe, željeli smo stvarati nešto novo i osjećali smo se poput revolucionara.

Je li ta Vaša mala revolucija urodila plodom? Jeste li u tadašnjem Zagrebačkom dramskom, a danas kazalištu „Gavella“, našli ono što niste u HNK-u?
- Djelomično. Nije zaživjela svaka od naših ambicioznih ideja, ali otkrivali smo neke nove stvari. Predstave koje smo radili imale su drukčiji ton igre od, rekao bih, akademičkog, patetičnog tona koji je prevladavao u HNK-u. Pokušavali smo što normalnije, što ljudskije i što neposrednije komunicirati s publikom, a osim toga, i samo kazalište je bilo mnogo manje, pa je i to pomoglo da imamo mnogo bliži odnos sa publikom.

Kakvi ste bili na početku svoje karijere?
- Bio sam mlad, sasvim nepoznat i gotovo beznačajan. Ali, imao sam tu sreću da su mi davali neke značajne uloge, pogotovo starijih ljudi. Danas je to nemoguće. Mladi igraju mlade, stari momci starce, a mi smo tad bili primorani, jer nije bilo starih glumaca, igrati i mlade i stare, a to je zahtijevalo velike transformacije od glumca.
Ja sam, primjerice, ulogu Kir Janje dobio jer je stariji glumac, Viktor Bek, odbio tu ulogu, a nije bilo nekog starijeg da ga zamijeni. Gavella je vidio u meni potencijal i dao mi ulogu za koju sam nagrađen. Zatim sam igrao i u „Škrtcu“, pa je uslijedilo dosta toga...Tko zna što bi bilo da sam morao čekati da ostarim da bih dobio ozbiljne uloge...

Trenutačno igrate u dvije vrlo gledane predstave, „Skakavcima“ i „U posjetu kod gospodina Greena“, gdje tumačite dva vrlo komplicirana i prilično teška starija gospodina. Kako se osjećate kad takve osobnosti žive ispod Vaše kože?
- I u jednom i u drugom liku ja vidim žrtve. Stari akademik kojeg igram u „Skakavcima“ sam je svoja žrtva. On je negativan tip, bivši komunist koji je visoko dogurao jer je potkazivao svoje kolege. Postavlja se kao veliki autoritet ličnosti, no kad uđe u vlastitu kuću, pretvara se u običnu, potpuno beznačajnu krpu.
Green je, pak, jedno dvostruko lice, ortodoksni Židov koji se čvrsto drži svojeg svjetonazora i svoje vjere i koji je u stanju otjerati svoju kći jer se udala za nežidova. Ipak, ispod te arogancije i ozlojeđenosti, postoji jedna toplina i mekoća. Iako pokušava skrivati te svoje vrline, one na kraju ipak bivaju otkrivene.

Predstava „U posjetu kod gospodina Greena“ jako je gledana, iza sebe imate već 40 izvedbi, no imala je velike porođajne muke...
- Ravnateljica „Teatra ITD“, u kojem smo lani radili probe, imala je svoj program u koji se ta predstava nije uklapala, ali mi smo iz kazališta izbačeni na jedan bezobrazan, rekao bih, neciviliziran način. Moglo se s nama barem razgovarati, ali do nas je samo doprla naredba da više ne smijemo raditi probe u „ITD“-u pa smo vježbali posvuda, povlačili se po svakojakim vlažnim prostorijama. Možda je i prkos koji se u nama probudio zbog te bezobraštine, pridonio našem trudu u ovoj predstavi i njezinu današnju uspjehu.
Očito da onda gluma nije samo umjetnost...
- Tako je, gluma je život. I život je gluma.

To u vašem slučaju posebno vrijedi. Vaša supruga Nevenka i kći Ana su glumice. Varam li se kad mislim da se za Vašim stolom razgovara uglavnom o teatru, glumi i premijerama?
- Niste daleko od istine. Moj kolega, Sven Lasta je rekao: „Mi glumci uopće nemamo maštu. Ženimo se samo kolegicama“. Razmišljao sam o tim njegovim riječima i mislim da je to zato što smo mi glumci stalno zaokupljeni poslom, radimo navečer i živimo jedan posao koji je neživotan, iluzionistički...

Da ipak imate mašte pokazali ste kad ste pokušavali odgovoriti svoju kći da se ne bavi glumom..
- Nisam želio da se Ana upusti u to, jer je glumicama teže u ovom poslu nego muškim kolegama. Vlada velika konkurencija, ima dosta dobrih glumica i teško se probijaju. Uz to, danas je vrijeme klanova, morate pripadati jednom od njih da bi vam krenulo.
Budući da je Ana samozatajna i nije jedna od onih koji se znaju gurati i laktati, teže joj se probijati. Ukazivao sam joj na sve te nevolje koje će je čekati, ali nisam je uspio odgovoriti.

Jeste li strahovali i da će Anu uspoređivati s Vama, a da ona možda neće uspjeti dosegnuti Vašu razinu?
- Bilo je i tog straha. Čak su joj i na ispitima prigovarali da ju je tata dobro izdrilao. Ona je najviše trpjela od toga, ali je ipak pokazala da zna glumiti.
Dobila je tri nagrade u Rijeci i jednu nominaciju Hrvatskog glumišta.

S njom ste glumili u dječjoj predstavi „Ana i kralj koji je ispao iz bajke“. Kako ste se osjećali s kćeri na pozornici?
- Na početku predstave, dok su još privatni odnosi u prvom planu, bojao bih se kako će joj ići, ali kad se predstava zahukta, kad se zaigramo, onda zaboravimo na to. Igramo kao da se ne poznajemo.

Jeste li ikad razmišljali o nekom komadu u kojem biste svi troje, i supruga, i Vi i kći stali na pozornicu?
- To nikada, u prvom redu jer moja supruga nikad ne bi na to pristala. Nevenka je preskromna, samozatajna i djelić tog osjećanja je unijela i u Anu. U mene nije mogla, jer sam ja malo bezobrazniji.

Kolegica Lela Margetić, s kojom već desetljećima glumite u „Stilskim vježbama“, rekla je da se s Vama nemoguće posvađati. U čemu je Vaša tajna?
- Vidite kako se život i gluma isprepliću. Baš u predstavi kao gospodin Green govorim: „Živio sam sa svojom ženom 59 godina i nijednom se nismo posvađali“, a Vi sad postavljate to pitanje. Lela i ja, igrajući 37 godina zajedno, imali smo valjda bezbroj prigoda za posvađati se, ali ja sam čovjek koji zna izbjeći sukob. Lelu sam uvijek bodrio, pogotovo u početku kad je došla umjesto Mie Oremović koja je odustala nakon prve godine. Kad bi Lela upala u krizu, govorio bih joj kako je baš lijepa, zgodna. Samo bih joj rekao: „Joj, Lelice, što si mi danas lijepa“, a ona bi se odmah smirila. Nekad sam mrvicu i lagao, ali ponekad je bolja lijepa laž nego neugodna istina (smijeh). Ali, moram reći da se Lela pokazala sjajnom kad je uskočila prije 37 godina...

„Stilske vježbe“ europski su rekorder - to je najizvođenija predstava s istom postavom, iako su na početku mnogi sumnjali u njezin uspjeh.
- Istina je da je bilo dosta sumnje u „Stilske vježbe“. Dali su nam samo deset izvedbi jer su govorili da predstava neće proći obzirom da tekst nije teatarski. A vidite, igraju već 38 godina i publici još nije dosta.

Jeste li i Vi u početku bili među skepticima?
- Nisam, jer nisam ni razmišljao o tome, već sam tražio način na koji ću to odigrati i na kraju se zaigrao.

Fascinira li vas dugovječnost „Stilskih vježbi“?
- Neizmjerno je čudno kako taj komad publika prima i nakon 38 godina. Ali baš zahvaljujući tom prijemu, tom fluidu s publikom, predstava još uvijek živi. A i Leli i meni dobro dođe to igrati jer se osjećamo kao da je vrijeme stalo i da ne starimo (smijeh).

Koliko se kazališna publika promijenila od prije 38 godina do danas?
- Prije je kazalište bilo reprezentativnije, drugi mediji još nisu bili dovoljno moćni i ono je bilo svojevrstan fenomen. Mnogi žele reći da mlade više nije briga za teatar, ali to nije istina. „Skakavci“ su, primjerice, uvijek puni mlade publike, a i taj „Green“ kojeg smo izveli već 40-ak puta, pun je i starih i mladih ljudi. Bit će da ih sve pogađa pitanje ortodoksije, nesolidarnosti, pitanje ljubavi, što je razumljivo jer sve su to teme koje zadiru u naše živote.

Nakon toliko iskustva, osjetite li još ikad tremu pred izlazak na pozornicu?
- Kako da ne, samo ne onoliko intenzivno kao prije. Na početku svoje karijere bio sam u velikom strahu, bojao sam se da ću pogriješiti u tekstu. Imao sam svojih kriza i nastajale bi mi blokade u glavi.
Davno, kad sam u „Amadeusu“ igrao Salierija, u jednom trenutku sam se jednostavno izgubio, stao, i šapnuo: „Ja ovo više ne mogu. Morat ću prekinuti.“ A glumica je sva problijedila i zaviknula: „Neee, maestro!“. I onda mi je rekla riječ, ne sjećam se koju, ali me asocirala na tekst, pa sam se nadovezao i izvukao. U tim sekundama blokade, vidio sam sebe u kažnjeničkoj uniformi, s tri rupe u glavi, pomislio sam da sam poludio. Ta kriza traje sekundu-dvije, a čini se da traje pola sata.
No, godinama sve je manje takvih situacija, što je nevjerojatno u većini profesija. Što je čovjek stariji, to je lakše raditi. Čisti paradoks.

Često izdvajate Pometa kao ulogu koja Vam je najbolje odgovarala. Što Vas u njemu toliko privlači?
- Pometa sam igrao oko 13 godina, u tri različite redateljske postave. Po tome je bio jedna od mojih značajnijih uloga, ali u njemu mi se najviše sviđala ta njegova mladenačka razigranost, osjećaj slobode, i ta borba za egzistenciju što je bilo primjereno mojim životnim stavovima i odnosu. Dijelio sam s njim iskustvo borbe za opstanak. Tu sam ulogu igrao iz sebe, iz svoje srži, a uživao sam i u ulogama Marinkovićevih cinika i ironika, jer to leži u meni. Ironičan sam spram samoga sebe i time sam najviše smanjivao svoju važnost, svodio sam se na normalniju mjeru i umanjivao vlastitu taštinu.

Znači da ste, poput većine glumaca, prilično tašti, ali ste naučili kako svoju taštinu svesti na manju mjeru?
- Upravo tako. Mi glumci smo po logici stvari tašti, stalno smo izloženi publici, pogledima, uspjehu, neuspjehu... Zato trebamo biti psihički spremni da podnesemo sve to i da zadržimo ravnotežu.

Jeste li to umijeće prenijeli i u osobni život?
- Dakako, izvještio sam se i uravnotežio. Zato, kad je riječ o braku, volim reći da sam „dugoprugaš“, nikad nisam tražio bračne izlete i po tim sam pitanjima konzervativan.

O svojoj supruzi Nevenki i nakon 34 godine bračnoga života govorite s velikom ljubavlju...
- Jer ona to zaslužuje. Predobra je, daleko bolja osoba od mene. Uvijek sam u svemu imao njezinu podršku i ponekad mislim da bih bez nje bio izgubljen.

Mislite li da Vas ona bolje razumije zato što je i sama glumica?
- Ne, već zato što je takav čovjek. Ona ima nešto predobro u sebi, kao da nije od ovoga svijeta.

Zato Vi uživate „prizemljiti“ likove koje tumačite...
- Istina je da takozvane velike ljude svodim na mjeru običnih. Tako sam, primjerice, kad sam glumio Robespierrea, pokušao otkriti njegove slabosti i umjesto velikog i romantičnog, prikazao sam ga i zadrtim i fanatičnim.
Izbjegavam svojim ulogama davati jednodimenzionalnost: svaki je lik višeslojan, u svemu tragičnome ima nešto smiješno - to mi je pokazalo životno iskustvo. Zato volim Čehova koji u svakoj situaciji pronađe i ono trivijalno.

Pišete li još? Lani ste, naime, objavili „Stilske vježbe“, zbirku kolumni koje ste godinama objavljivali u „Vijencu“?
- Ne, više ne pišem, ali i to što sam pisao, svoja razmišljanja o glumi, teatru i životu, prije bih nazvao bilješkarenjem.

Da u Vaše rodne Moravice nikad nije stigla partizanska dramska grupa i da niste tad imali priliku upoznati čari glumačkog poziva, što mislite, čime biste se bavili u životu?
- Još kao dječak bio sam fasciniran medicinom, pa mislim da bih to odabrao. Naravno da sam u djetinjstvu prošao sve faze - od želje da postanem pilot, pa vatrogasac, pa ratnik, ali ideja o meni kao liječniku me najduže držala. Da nisam glumac, valjda bih bio doktor.

Jeste li ikad, u ovih pedesetak godina glumačkog staža, požalili svoj izbor životnog poziva i bili na granici da odustanete?
- Jesam, ali to su uvijek bile povremene i kratkotrajne krize. I sad mi se dogodi da poželim odustati od rada na nekoj predstavi, a onda se čovjek udubi u ulogu i predstavu pa ode dalje. Možda je i bolje tako, jer ponekad čovjek na svojoj koži mora osjetiti neuspjeh da bi otišao dalje.
Gluma je prolazna stvar, najprolaznija od svih umjetnosti, najsmrtnija, a zapravo u tome ima i čara. Ona se događa sad i više nikad. Ona je jedan trenutak u životu.

Ostavljaju li likovi na kojima radite traga na Vama?
- Gluma i život glumca su potpuno ispremiješani. Glumac udahnjuje sebe liku kojeg igra, i s druge strane, pokupi nešto od njega. Nekad sam i sanjao da sam lik kojeg sam glumio ili bih sanjao situacije iz predstava.
Gluma je poput dvosmjerne autobiografije u kojoj postoji golem prostor za koincidencije. Tako, kad sam bio u partizanima, imao sam dva para cipela i suborcu dao jedan, ali smo uskoro obojica ostala bez ijednog para. A onda, puno godina kasnije, glumio sam Mockinpotta, jednu od svojih najboljih uloga, i u jednom dijelu predstave on ostaje bos i viče: „Gdje su moje cipele?“. Točno sam znao kako se osjećao...