Film, glumci i..

Razgovor s legendom - Boris Dvornik
Čet, 29.06.2006.
Za njega se kaže da je domaću filmsku i kazališnu umjetnost obogatio do te mjere da je bez njega gotovo nezamisliva. Glumom se počeo baviti u osmoj godini života, snimio je mnoštvo filmova, glumio u nizu kazališnih predstava, jedno vrijeme bavio se politikom, okušao se kao pjevač i novinar, a sada u 67 godini života, uhvatio se u koštac s pisanjem.
Boris je sklopio ugovor s Hrvatskom radio televizijom da svoj osebujan i nadasve zanimljiv životni put, pretoči na papir, kako bi HTV snimio seriju koja će nam prikazati njegov život i sve ono što se dešavalo iza kulisa, a vjerujte nam, toga ima zaista mnogo i uistinu zanimljivog.

Napisao sam scenarij za svih sedam nastavka priče, prva počinje mojim prvim rođendanom. Kum mi je bio slovenski glumac, Janko Rakuša, koji me davne 1940. na prvi rođendan odvodi u splitski teatar, tu sliku još imam, s njom započinje moja prva priča. Kasnije se moja priča nastavlja u Titovim mornarima, gdje sam počeo s glumom u osmoj godini. U petnaestoj se selim u Novi Sad. Poslije završene srednje glumačke, idem u Zagreb na Akademiju. Otac je radio na željeznici, te nije imao sredstava da financira moje studiranje, tako da sam ja već na prvoj godini (iako nam to nije bilo dozvoljeno) počeo s glumom na filmu kako bih plaćao troškove. Debitirao sam u filmu “Deveti krug”. U toj fazi života mnogo mi je pomagao Gavella.

Pothvat da prenesete svoj život na papir nije za vas neka novina, u pisanju ste se već okušali i bili i nagrađivani?

Davne 1957. godine igrao sam veliku ulogu u Tennesseevievoj “Tetoviranoj Ruži” s kojom smo gostovali po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviju. Ta predstava je na mene imala snažan dojam, tako da sam je nakon 42 godine adaptirao, “čakavizirao” te je tako preuređenu ponudio tadašnjoj intendantici HNK Split, Mani Gotovac. Predstava je jako dobro primljena i od publike, i od kritike, o čemu svjedoče priznanja koje je osvojila.

Moram istaći meni jako drage “Pasje novele” Miljenka Smoje, koje sam preradio u jednosatnu monodramu “Ja i moj mali Kumpanjo”.

Što se tiče vašeg glumačkog stvaralaštva, poznato je da ste u ranijoj fazi života više igrali u filmovima, a kasnije se posvetili teatru?

Tako je, za vrijeme studiranja, a i nešto kasnije sam živio i radio u Zagrebu gdje sam snimio jako puno filmova. Bilo je tu i rada u Beogradu, Sarajevu, Skoplju, Nišu i drugdje. Kasnije se vraćam u svoj rodni grad, gdje se posvećujem teatru.

Negdje sam pročitala da ste “Malu Floramye” igrali 300 puta?

Da, igrao sam je nebrojeno puta i u matičnom kazalištu, ali i jako puno na gostovanjima. “Malu Floramye” sam igrao punih 17 godina.

Da li ste nakon tolikog broja izvedbi pokušavali nešto promijeniti u predstavi?

Ne, točno sam glumio kako je Ivo Tijardović napisao, ali bilo je improvizacija u čitanju pisma koje ona dobiva u trećem činu, tu sam malo mijenjao i ubacivao novitade u gradu koje su se dešavale u to doba i to je publika jako voljela.

Znam da je teško, i da vas ljudi poistovjećuju s likom koji bi trenutno glumili, možete li izdvojiti jednu od uloga koja vam je najbliže srcu?

Ima jedna, Eduarda de Filippa, koju smo igrali velika Marija Danira i ja. To je “Šjora File”, s kojom smo svugdje gostovali.

Kada smo kod žena da li nam možete otkriti kako ste osvojili vašu lijepu suprugu Dianu?

Moja Diana je isto tako voljela kazalište, u kojem su radili njeni roditelji. Jednom sam Tereži, svojoj punici, rekao da sam joj vidio kći i da ljepše nema na svitu. Znate šta mi je ona rekla? “Možeš ti provati što hoćeš ali ja sam je upozorila da se kroz život čuva: kuge, kolere, rata i glumaca!” Moja Diana je stanovala u Radunici, gdje bi ja svaku večer dolazio sa svojim društvom pjevati joj serenade ispod prozora. Nije pomoglo nikakvo upozorenje moje punice. Sve će to biti ekranizirano.

Koja je tajna vašeg uspješnog četrdesetogodišnjeg braka?

Tajna, nema tajne, mi se volimo, razumjemo i poštujemo. Diana je toliko jednostavna i toliko ispred mene. Mi muški teško razumjemo tko su i što su žene, jer zapravo kad bi i htjeli ne možemo ih pratiti. Vi, dame, ste daleko jače i naprednije od nas muških. Takva je i moja Diana.

Jedva čekam kada će dani Radunice jer me to vraća u mladost i početak moje ljubavi.

Poznato je da u današnje vrijeme dosta kazališnih glumaca ide na televiziju glumiti u sapunicama, da li su možda vas zvali u neku od njih?

Ma kakvi.

Da vas zovu da li bi pristali?

U to sumnjam, ali volim pogledat ovo gdje Ivo Grgurević glumi. I mogu vam reći da se dobro nasmijem. “Odmori se zaslužio si!” To je jako dobra serija, ja je volim.

A što vi kažete na mog Dina, gospođo?

Dino je jedinstven, a kako ste vi reagirali na reality show Dvornikovi?

Smješne su mi bile neke reakcije javnosti na njihovu pilot epizodu, kada su neki ustali protiv njih. T

ako je bilo i davno prije s Malim mistom, di su sjećam se, novinari vaše kuće tražili da se ukine, jer su mislili da to nitko neće gledati. Tako je i u ovom slučaju. S troje Dvornika. Dvornikovi su prirodni i ne opterećuju se nepotrebnim stvarima. Jako sam ponosan i zadovoljan.

Jednom ste izjavili da niste imali vremena za odgoj vaše djece?

Točno.

Da li ste zato sada razmazili svoje unuke?

A šta da ja radim kada ih nema ovdje kraj mene, osim moje prve unučice Deice. Imam ih petoro, četiri cure i jednog momka Borisa. Naravno, dobija je ime po svom didi. Deica, najstarija je studentica u Zagrebu, Boris i Arijana su u Americi, Andrea, najmlađa je u Zadru, a Ella, moja kolegica, u Zagrebu. Ne viđam ih onoliko koliko bi htio, istina dođu ljeti u Split. Pola dana, pa idu u Sutivan, gdje imaju kućicu. Diana i ja bi išli s njima, ali ne možemo radi našeg psa, Bela. Bez prestanka laje na druge pse, noću i danju, pa susjedi ne mogu spavati, tako da moramo ostati u Splitu.

Prije par godina dobili ste nagradu za životno djelo, i dosta drugih nagrada kao što je i u glumi cjenjena nagrada Vladimir Nazor, jeste li tašti zbog toga?

Nikad nisam u potpunosti bio zadovoljan onim što sam napravio. Uvijek mislim da mogu dati više. To nije nikakvo čudo, jer ako misliš da si genije, onda je to tvoja velika greška. S Tončem Vrdoljakom napravio sam dobre uloge u filmovima posebno u “Kad čuješ zvona” i seriji “Duga mračna noć”, ali bez obzira na kritike i mišljenja drugih nas dvoje uvijek smo mislili da smo mogli i bolje.

Ima još jedna zanimljivost iz vašeg života, a to je ekipa koja se zove “Utorkaši”, možete li nam malo pobliže pojasnit o čemu se radi?

To je točno. Ista ekipa se utorkom sastaje već skoro četrdeset godina. Jedan dio mog života su “Utorkaši”. Zašto utorak, zato što je utorkom bila slobodna dvorana u jednoj školi gdje smo u početku našeg druženja igrali balun, tako je počelo. Najprije balun, onda večerica, pa trešeta i briškula... Znali bi to druženje protegnut s utorka na srijedu. Tako je to bilo dok smo bili mladi, sad više baluna nema odavno, večere su ostale i ugodno druženje uz karte. Jednom godišnje, u šestom mjesecu, imamo skupštinu, koja traje od četvrtka do nedjelje. Obično skupštine budu na Braču, ali zadnja je bila u Komiži. Tu se bira predsjednik i dva potpredsjednika. U zadnje vrime “Utorkaši” se sastaju kod Graše. U mojoj seriji snimat ćemo i fragmente mog života vezane za “Utorkaše”.

---

Na proslavi Dianinog 57. rođendana, ona i njen suprug Boris Dvornik proslavili 40. godina braka


LJUDI, NEMAM JA 'ĆERI, TO MI JE ŽENA!


Pedesetak rođaka i najbližih prijatelja okupilo se u splitskoj marini da proslave veliku godišnjicu legendarnog hrvatskog glumca i njegove supruge Diane.
"Naš brak je prava priča, isprepletena brojnim divnim epizodama, ali i onim manje divnim. Valjda to tako uvek mora biti. Sada smo presrećni i volimo se isto kao prvog dana, samo što nam nikako ne ide u glavu da je vreme tako brzo prošlo - baš kao pesak kroz prste", kaže poznati splitski glumac Boris Dvornik koji je nedavno sa suprugom Dianom proslavio fantastičnih četrdeset godina braka, ali i Dianin 57. rođendan.
"Ma nije nam večeras baš prava godišnjica braka, jer smo se mi zapravo venčali 28. decembra 1962. godine, ali smo izabrali ovo veče za slavlje, jer ko bi oko Nove godine okupio sve prijatelje i rodbinu", objasnio je Boris.
U splitskom restoranu "Aci", vlasnika Zorana Graše, oca popularnog pevača, pregršt lepih želja slavljeničkom paru prvi su zaželeli njihovi sinovi Dino sa suprugom Danijelom i Dean te njihove mezimice, unučice Ela i Dea. Boris Dvornik i danas zaljubljeno gleda i grli svoju suprugu, koja je te večeri, naoružana osmehom i obučena u sivo-srebrnkasti komplet, izgledala prekrasno. Baš kao i njen suprug, koji je svojim večnim šarmom i nezaobilaznim humorom zabavljao sve prisutne.
"Znaju mi ljudi, misleći na Dianu, često reći: 'Videli smo ti kćerku, ludilo izgleda.' A ja im onda kažem: 'Ma ljudi, nije mi to nikakva kćerka, nemam ja kćerku. To mi je žena!'", smeje se Boris, koji naglašava da razlika u godinama između njih dvoje ni približno nije velika kako neki misle, jer je on od supruge stariji nepunih šest godina. Iako su stupili u brak vrlo mladi, Diana je tada bila 17-godišnjakinja, a pred Borisom je već bio dvadeset i treći rođendan, nimalo se nisu pokajali zbog toga. Štaviše, kako kažu, kad bi ponovo mogli birati, opet bi izabrali jedno drugo.
"Ulovio sam Dianu iz prve", zadovoljno će glumac. "Čim smo se upoznali, počeli smo izlaziti zajedno i tako punih četrdeset godina. A vreme leti ko ludo. Dok sam bio mlad, kad bi mi neko rekao da će to začas proći, smejao bih mu se. A sad vidim da je to stvarno tako. Naš brak uvek je tekao nekako glatko, bez ikakvih većih problema", priča Boris. Ljubav koju osećaju jedno prema drugome može se gotovo opipati.
"Kad bih negde otišao na snimanje na nekoliko dana, znao sam sesti u auto u ponoć i odvesti se do Splita kako bi sa Dianom i sinovima proveo bar jedan dan. Osim toga, zbog svoje voljene nikada nisam prihvatao uloge ljubavnika, jer gajim prema njoj neopisivo jake emocije", otkriva nam poznati glumac, koji ističe da je glavna karika u braku iskrenost, koju su njih dvoje uvek praktikovali. A da je i na drugoj strani prisutan podjednak intenzitet osećanja, uverava nas Borisova supruga Diana koja smatra da je jedini recept za dug i skladan brak iskjučivo ljubav.
Diana se priseća kako je upoznala Borisa:
"Imala sam samo petnaest i po godina i roditelji su me prvi put pustili da izađem u grad. Bili smo na Pjaci i odmah sam ga 'snimila'. A kako i ne bi, kad je on u to vreme bio glavna atrakcija u gradu. Taman je odigrao svoju prvu ulogu u 'Devetom krugu' i postao popularan, a još onako zgodan i s prekrasnim plavim očima. Ali, sigurno sam i ja onda vredela nešto čim je baš mene izabrao", kaže nam Diana, dodajući kako su vezu ozakonili dve godine nakon toga, venčanjem u Solinu.
"Znate, ponekad je bilo i teško živeti s tri poznata muškarca u kući, ali opet, kad se sve skupa sabere, ispalo je fantastično", sigurna je ona.
Svet, Broj 293; 24-01-2003

---

OSNOVNI PODACI
ime: Dean
prezime: Dvornik
spol: muško
datum rođenja: 27. 2. 1963 u Splitu
zanimanje: pjevač
trenutno prebivalište: Zagreb
2. supruga: (1990-1993)
sin: Boris Dvornik (r.Chicago,IL 1991)
kci: Ariana Dvornik (r.Chicago,IL 1993)
1. supruga: (1985-1987) preudala se za pjevača Nenada Vetmu
kci: Dea Dvornik (r.1985)




ŽIVOT U DINASTIJI DVORNIK
Balada o ljubavi i rastancima

Dean Dvornik (35), splitski glazbenik koji će s ocem Borisom nastupiti u zagrebačkom kazalištu "Gavella" u monodrami "Ja i moj kumpanjo", prvi put govori o svoja dva neuspjela braka i troje djece





Napisala: Sineva Pasino
Snimci: Saša Burić i obiteljski album







Slavni glumac sa svojim prvorođenim koji mu je, kako godine prolaze, sve sličniji
Nevjerojatno je da mi otac nikad nije govorio što moram napraviti. Mnogo je onih koji malo znaju, ali drugima sole pamet. A on, koji zna puno, nikad nije smatrao potrebnim da me "savjetuje" - kaže Dean Dvornik, splitski glazbenik i sin glumačke legende Borisa Dvornika. Zbog takva se roditeljskog odnosa dogodilo da je 35-godišnji Dean iskušao razna zanimanja, od pomorca, kazališnog propagandista, građevinskog majstora i taksista, da bi na kraju ipak odlučio da mu je najvažnija glazba i da će od nje živjeti. A ona ga je, eto, sada spojila s ocem-glumcem.
Od lanjskog ljeta Boris i Dean Dvornik zajedno nastupaju po Hrvatskoj s monodramom "Ja i moj kumpanjo". Boris Dvornik ju je sastavio od "pasjih noveleta" Miljenka Smoje koje su izlazile u novinama. Monodrama je premijerno izvedena na Splitskom ljetu, a pjesma "Balada o Šarku", koju Dean pjeva u predstavi, na prošlogodišnjem je Splitskom festivalu dobila prvu nagradu žirija i drugu nagradu publike. Tu će monodramu u ožujku, u kazalištu "Gavella", moći vidjeti i zagrebačka publika. Deanov festivalski nastup s "Baladom o Šarku" ostao je zapamćen po dolasku Borisa Dvornika na pozornicu i njegovom dirljivom poljupcu sinu.
- Da nije bilo njega - objašnjava Dean Dvornik - ne bi bilo ni te pjesme za koju je fenomenalan tekst napisao Jakša Fiamengo. Te riječi moraju svakog dirnuti, a mog oca je dirnulo i sjećanje na Smoju, njegova velikog prijatelja. Tata ga se uvijek sjeti.
A sjeti ga se i Dean koji ga opisuje kao čovjeka "ledene face" koji je njega i godinu i pol mlađeg brata Dina uvijek nasmijavao.
- Dino i ja smo kao djeca s roditeljima često odlazili kod Smojinih u Pisak, mjestašce između Splita i Makarske. Za Smoju imena Dean i Dino nisu bila dalmatinska te nas je prozvao po svome: Prdonja i Seronja. Nama je to bilo strahovito smiješno. Svaki put kad bi Smoje sjeo u auto da idemo u Pisak, okrenuo bi se meni i upitao: "Što si ti?". Poslušno bih odgovorio: "Prdonja". Onda bi se okrenuo Dinu: "A što si ti?"

Nabijanje po gitari

A on bi rekao: "Seronja". Tako nas je zvao i kad smo narasli. Otac me i dandanas zna upitati: "Što si ti?".
Iako je sa šest i pol godina nastupao u serijalu "Malo misto", gdje je glumio "malog Mirka", posvojenog sina dotura Luigija i Bepine, bilo je za očekivati da će i prvorođeni sin slavnog glumca zaplivati tim vodama. Deanu je, međutim, jedina ljubav bila glazba što bi se moglo "genetskim" protumačiti. Naime, djed Diane Dvornik, Deanove majke, bio je profesionalni glazbenik, a otac Borisa Dvornika, u čijoj se kući Dean i rodio 1964., također je živio za glazbu. Bio je drvodjelac, a svirao je u željezničarskom sastavu i imao svoj sastav Trio rio. U njegovoj kući ispod Gripa Dean je s roditeljima i bratom živio dok se nisu preselili u veliku zgradurinu zvanu Kineski zid.
- Brat i ja smo - priča Dean - bili veoma vezani uz djeda, pogotovo ja. Kao marangun znao nam je praviti fenomenalne igračke od drveta, prava remek-djela. Po kući je uvijek bilo njegovih instrumenata, saksofon, klarinet...
Moj otac stalno govori kako mu je žao što stari Đovanini nije doživio da čuje pjesme svojih unuka i da s njima ode u studio. I moj tata svira violinu, harmoniku, gitaru...
Čak sam ga jednom uhvatio kako nabija po mojoj bas-gitari.
Dean je završio srednju pomorsku školu: upisao ju je zato jer su tamo otišli svi njegovi prijatelji. S 18 godina se ukrcao na teretni brod i šest puta prešao Atlantik. Iako je morao obavljati i najgore, strojarske, poslove, ta pomorska praksa mu je ostala u lijepom sjećanju, jer su na brodu, veli, bili dobri ljudi.
- Kao putnike jednom smo imali grupu starih Amerikanaca. Najmlađoj, koju smo zvali Djevojčica, bile su 73 godine. Ja sam u svojoj kabini imao gitaru, a jedan mehaničar harmoniku. Ali on je znao svirati jednu jedinu pjesmu: "Macan Ćiro". To je ona "Naš je Ćiro macan pravi..."
Kapetan je za Amerikance organizirao večeru s plesom, a nama rekao da sviramo. Nas dvojica smo tako tri puna sata svirali "Macana Ćiru"! A Amerikanci su tri sata na tu istu pjesmu plesali i ludo se zabavljali. Šef od makine, koji me zavolio, prijateljski me savjetovao: "Čim dođeš kući, otkači se od ovoga. Navigavanje nije za ljude. To je kruh sa sedam kora".
S plovidbe se Dean vratio s bas-gitarom. Kupio ju je u Americi za tisuću dolara. Vratio se i s naramkom ploča funky glazbe. Amerika je zapravo "kriva" za glazbeni put kojim je kasnije krenuo.
- Kad sam bio mali - priča Dean - moja je mama slušala tvistove. Ja ih nisam volio. Mrštio sam se kad bi otvorili radio. "Ma vidi ovog malog kako ne voli glazbu", čudio se moj otac. Tako je bilo sve dok nisam čuo crnce. Kad sam se iskrcao s broda, Dino i ja smo osnovali band Kineski zid i snimili istoimenu ploču. Ukupno sedam pjesama svirali smo 45 minuta. Uspjeli smo prodali pet primjeraka ploče.
Ona je, međutim, sada pravi raritet: za svaki bih mogao dobiti 200 do 300 DEM. Mom prijatelju provalili su u automobil i jedino što su iz njega ukrali ta je kaseta. Band Kineski zid nije dugo trajao: nastupili smo nekoliko puta na televiziji, na Splitskom festivalu, snimili jedan spot i održali koncert u Zagrebu i Splitu. Pamtim taj koncert 1983. u kinu Split: nas 11-torica na pozornici, svi u bejzbol dresovima. Bilo je to doba redukcija struje. Jedva smo izmolili da samo nama puste struju.
Iduće godine Dean je morao u vojsku. Braća više nisu zajedno svirala: Dino je osnovao novi band, a Dean se odlučio za samostalnu karijeru. Sa svojom pjesmom "Ključ" nastupio je na Zagrebfestu. A u njegovu privatnom životu za to se vrijeme dogodilo mnogo toga. Upisao je u Zagrebu Veterinarski fakultet na kojemu je izdržao godinu dana. Ljubitelj životinja nije imao, kaže, želuca i srca za taj studij.
- Kad sam se vratio u Split zaposlio sam se u propagandi Hrvatskog narodnog kazališta: prodavao sam karte po tvrtkama, dežurao na predstavama...
Trebao sam, naime, zarađivati jer sam se bio oženio i dobio kćer, Deu. Bile su mi 22 godine, moja supruga manje, ali to je u mojoj obitelji bilo uobičajeno. Kad su mi se roditelji vjenčali, tati su bile nepune 24, mami samo 18. Živio sam kod ženinih roditelja. Oni su bili super, svaka im čast, ali ja sam imao bijednu plaću, supruga je pomalo šila i sve u svemu to nije bio onakav život o kakvom se mašta.
Kad je stoga 1987. od jednog Hrvata iz Sjedinjenih Država dobio poziv da dođe svirati, prihvatio ga je bez razmišljanja. U Splitu je ostavio kćer koja još nije napunila dvije godine. I umjesto da u Americi ostane mjesec-dva, kako je bilo planirano, Dean je ostao - gotovo šest godina.

Neumoljiva sudbina

- Svirali smo po hrvatskim klubovima, najprije u Clevelandu, pa u Chicagu, ali od toga se nije moglo živjeti. Nisam znao engleski, a u Americi sam shvatio da, zapravo, ne znam ni svirati. Morao sam se prihvatiti nekog drugog posla. Igrom slučaja bilo je to građevinarstvo. Najprije sam montirao gipsane ploče na betonske nosače kuća, potom lijepio pločice u kupaonicama. Nije mi bilo teško raditi pa sam napredovao i na kraju kupio tvrtku za koju sam radio. Radio sam i kao taksist. Zatim sam kupio još nekoliko taksija koji su radili za mene.
Kako mu je u Americi krenulo, odgađao je povratak, ali mu se brak raspao. Kaže da je suđeno hoće li nešto uspjeti ili neće, bez obzira na okolnosti. Da im je, veli, bilo suđeno da ostanu zajedno, možda bi se on vratio ranije ili bi mu se supruga i kćer pridružili u Americi.
Ovako, on je u Americi drugi put stao pred matičara, s Amerikankom, a bivša supruga u Splitu također se ponovno udala, za njegova kolegu, pjevača Nenada Vetmu.
- U trećoj godini mog boravka u Americi, 1990., oženio sam se drugi put. Supruga je bila travel agent. Živjeli smo u Chicagu, veoma dobro, jer smo dosta zarađivali. Godinu dana nakon vjenčanja ponovno sam postao otac. Sinu sam dao ime Boris. Mali i nalikuje mojem ocu. Dvije godine kasnije rodila mi se kćer Ariana. Te 1993. vratio sam se u Hrvatsku. Time je okončan i taj američki brak. I druga bivša supruga-ponovno se udala.
Deanov sin, devetogodišnji Boris, hrvatski natuca, a njegova sedmogodišnja sestra Ariana čak ni to. Dečko je kod tate posljednji put bio preklanjsko ljeto. Proveo ga je u vikendici svoga djeda Borisa u Sutivanu na Braču. Dean priča kako je malome tamo bilo super, te da mu preko telefona kaže da jedva čeka sljedeće ljeto kad će opet doći.
Hoće li Dean i treći put pred matičara?
- Bogu hvala - njegov je odgovor uz koji ipak dodaje: - Imam curu s kojim mi je lijepo. Ništa ne planiram. To se zalomi samo od sebe. Dean Dvornik ove će godine objaviti i svoj treći album. Nakon "Back to Reality" 1994. i "Čuvara sna" 1997. ovaj će se zvati "Ključ". Ključ koji zaključava ili otključava?
- Sviđa mi se ta riječ - kaže - i to baš zato što svakom znači nešto drugo. Volio bih raditi glazbu za filmove. Sad za to imam doma i uvjete. Opremio sam mali studio i u njemu radim dnevno i po deset sati. Toliko se zanesem da često
Gloria 2000., veljaca, broj: 268

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/19990912/magazin.htm

Dean Dvornik rođen je 27. 2. 1963 u Splitu. Prvi album objavljuje s grupom KINESKI ZID, gdje se pojavljuje kao autor glazbe i tekstova i basista, zajedno s bratom Dinom koji je bio pjevač (također i autor). 1985 nastupa samostalno na Zagreb festu sa pjesmom KLJUČ, koja je bila vrlo zapažena. Nakon toga odlazi u Ameriku i ostaje do 1993. godine. 1994. snima prvi single DRŽ' ME ČVRSTO kao najavu albuma BACK TO REALITY koji je izašao 1995. Iste godine izdana je kompilacija SAMO RECI NE gdje je Dean bio producent i autor pjesme samo reci ne u kojoj je bilo 44 splitska izvođača. '95 splitski festival sa Vlatkom Pokos, Tedijem Spalatom i Nenom Belanom pjesma ROZITA, a onda slijedi veliki hit sa Zadar festa SAMO ZA NJU.

1997. Godine drugi album – ČUVAR SNA. 1999 treći album KLJUČ, na kojem je pjesma BALADA O ŠARKU gdje gostuje i otac BORIS, a koja je bila sastavni dio predstave Miljenka Smoje, JA I MOJ MALI KUMPANJO.

Nakon toga se priključuje grupi THE OBALA kao basista i pjevač, na albumu ISTINITE PRIČE. Nakon 6 godina se vraća samostalnoj karijeri i objavljuje album KAD ODEŠ TI.
http://www.dinodvornik.com/index_ie.htm
http://www.hrt.hr/htv/emisije/zivot_sa_stilom/tuzibabe17.html

http://www.slobodnadalmacija.hr/20060127/mozaik01.asp
http://www.slobodnadalmacija.hr/20051027/reflektor01.asp
http://www.24sata.hr/articles/view/23558/
http://www.index.hr/clanak.aspx?id=311225
http://www.radiodalmacija.hr/Vijesti/tabid/3497/articleType/ArticleView/articleId/3811/Danijela-Dvornik-se-podvrgla-liposukciji.aspx
http://www.vecernji-list.hr/freetime/lifestyle/scene/466920/index.do